“Iako je bio u visokim godinama i premda smo znali da u posljednje vrijeme nije bio najboljega zdrav­lja, ipak nas je zatekla vijest da je u nedjelju, 14. studenoga 2021. go­dine, u 89. godini života preminuo Ivica Štern, umirovljeni profesor Fa­kulteta kemijskog inženjerstva i teh­nologije Sveučilišta u Zagrebu.

Ivica Štern rodio se 14. listopada 1933. u Bjelovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga upisuje Tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 1959. i zatim se zaposlio u zagre­bačkome Chromosu. Međutim, već 1961. vraća se kao asistent na Fakultet, i to na vrlo snažne odjele Tehnološkoga fakulteta u Sisku, koji su u to vrijeme izravno su­rađivali s brojnim sisačkim tvrtkama među kojima su se osobi­to isticale rafinerija nafte i željezara. Godine 1967. izabran je u zvanje predavača. Doktorirao je 1976. disertacijom Mehanizam katodne polarizacije željeza u otopinama pod mentorstvom aka­demika Miroslava Karšulina, a već iduće godine izabran je u zva­nje izvanrednoga profesora. Dio odjela Tehnološkoga fakulteta u Sisku povezan sa željezarom ostao je u tom gradu i čini jezgru da­našnjega Metalurškoga fakulteta, a dio povezan s naftno-petroke­mijskom industrijom preselio je u Zagreb s razmjerno skromnom opremom i većinom djelatnika. Tako i prof. Štern dolazi 1977. u Zavod za fizikalnu kemiju Tehnološkoga fakulteta, gdje ostaje do umirovljenja 1999.

Tijekom rada na Tehnološkome fakultetu obavljao je dužnosti predsjednika njegova Savjeta (ak. god. 1968./1969.), predsjed­nika Upravnoga odbora (ak. god. 1969./1970.), predsjednika Znanstveno-nastavnog vijeća Naftno-petrokemijskog studija (ak. god. 1974./1975. i 1975./1976.), predsjednika Komisije za pro­gram rada i razvoja OOUR-a, predsjednika Znanstveno-nastav­nog vijeća Instituta kemijskog inženjerstva (ak. god. 1987./1988. – 1990./1991.) te predstojnika Zavoda za fizikalnu kemiju u nekoliko dvogodišnjih mandata. Izvan Fakulteta bio je predsjed­nik Odbora za obrazovanje Savjeta za razvoj SR Hrvatske SITH, DITH i HDKI, počasni član Hrvatskoga društva za zaštitu mate­rijala, član Povjerenstva za organizaciju nastave i Povjerenstva za informatizaciju Sveučilišta u Zagrebu, član više odbora pri Mi­nistarstvu graditeljstva, Ministarstvu znanosti i tehnologije i Mi­nistarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Od 1994. bio je član Hrvatske akademije tehničkih znanosti. Dobitnik je Nagrade 22. lipnja Grada Siska iz 1969. i Zahvalnice glavnoga stožera Hrvat­ske vojske.

Na preddiplomskim studijima Tehnološkoga fakulteta (kasnije Fa­kulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije) predavao je kolegije Termodinamika realnih sistema, Konstrukcijski materijali i zaštita, Fizikalna kemija, Korozija i zaštita, Teorija gorenja i gašenja, a na poslijediplomskim studijima kolegije Fizičko-kemijske osnove modeliranja, Kemijsko-inženjerska termodinamika, Termodina­mika nepovrativih procesa te Teorija korozijskih procesa. Preda­vao je i na poslijediplomskim studijima Građevinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Opremio je studentske laboratorije za ko­roziju i kemijsko-inženjersku termodinamiku. Objavio je neko­liko nastavnih tekstova. To su zbirka zadataka Fizikalna kemija: primjeri iz termodinamike u izdanju Tehničke knjige Zagreb iz 1969., priručnik Kontrola zaštitnih svojstava premaza. Mjerni ure­đaji i mjerenja (sa Sanjom Martinez i Indirom Aurer Jezerčić) u izdanju Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije iz 1994. te Korozija i zaštita – eksperimentalne metode (sa Sanjom Martinez) u izdanju Hinusa, Zagreb iz 1999. Za Tehničku knjigu Zagreb godine 1971. uredio je knjigu Kibernetika u kemiji i kemijskoj teh­nologiji V. V. Kafarova, a za Školsku knjigu Zagreb godine 1974. knjigu Matematička obrada fizikalnokemijskih podataka V. P. Spiri­donova i A. A. Lopatkina.

Stručnu i znanstvenu karijeru započeo je u pionirsko doba raču­nala pa se kao i mnogi kolege s Odjela Tehnološkoga fakulteta u Sisku “zarazio” primjenom informatičkih tehnologija i raču­nala u industriji. To ga je umnogome odredilo i kao kasnijega nastavnika i znanstvenika, tako da je svoja dva glavna područja znanstvenoga interesa – koroziju materijala i kemijsko-inženjer­sku termodinamiku – uvijek nastojao povezati sa svojom sklono­šću računalnoj obradi podataka. Jedan od pisaca ovoga teksta (M. Rogošić) pamti numeričke vježbe iz kolegija Termodinamika realnih sistema kao mjesto jednog od prvih susreta s modernim osobnim računalima, tada još uvijek domaće proizvodnje. Pamti i radnu sobu prof. Šterna prepunu priručnika za Pascal, Fortran, Basic i druge programske jezike u vrijeme kada se glavni napre­dak u kemijskom inženjerstvu ostvarivao upravo putem poveziva­nja dotadašnjih spoznaja s računalnim tehnologijama. Tadašnji je znanstvenik morao biti i kemijski inženjer i napredni kompjuteraš i morao je sam pokrivati područje kojim se danas bave interdis­ciplinarni timovi.

U području kemijsko-inženjerske termodinamike prof. Štern objavio je nekoliko znanstvenih radova, uglavnom povezanih s ravnotežama para-kapljevina i kapljevina-kapljevina te primje­nom modela koeficijenata aktivnosti na opis neidealnosti kaplje­vite faze. Radove je objavio u suradnji s Đorđom Plačkovom, kojemu je bio mentor pri izradi magistarskoga rada (1985.) i dok­torske disertacije (1988.). Osim navedenoga, prema dostupnim podatcima iz područja kemijsko-inženjerske termodinamike vo­dio je još i disertaciju Grozdane Bogdanić (1979.) te magistar­ske radove Jadranke Maline (1979.), Mustafe Kulaglića (1980.), Zlatka Jušića (1984.), Branke Sabljar-Škiljić (1996.) i Miće Perića (1997.). Svu literaturu, rukopise i nastavne materijale iz toga pod­ručja ostavio je na slobodno raspolaganje svojemu nasljedniku na katedri (M. Rogošić), koji mu – do ovoga teksta – nikad nije bio u prilici na tome javno zahvaliti.

Veći dio svoga znanstvenoga interesa prof. Štern ipak je posve­tio koroziji i zaštiti materijala od korozije. Bio je uključen u na­stavu na poslijediplomskome studiju Korozija i zaštita materijala koji je na Tehnološkome fakultetu pokrenut još 1961. Prof. Štern bio je član Povjerenstva za obranu disertacije Ljubomira Đukića (1980.), koja se bavila zaštitom čeličnih konstrukcija mostova. Suradnju s Đukićem nastavio je tijekom idućega desetljeća kad su se zajednički bavili tematikom sustavnog i računalno potpo­mognutog pristupa zaštiti čeličnih konstrukcija od korozije. Tako se prof. Štern kao koautor nekoliko izlaganja na važnim međuna­rodnim konferencijama u SAD-u i Europi aktivno pridružio razvo­ju koncepta korozijskog menadžmenta u samim njegovim začeci­ma. Različitim aspektima korozije materijala prof. Štern bavio se i tijekom izrade niza ocjenskih radova kao njihov voditelj ili suvo­ditelj; to su magistarski radovi Mahmooda Al-Saida (1980.), Mla­dena Gospića (1982.), Velimira Krakera (1984.), Branimira Vala­šeka (1984.), Anđelka Milišića (1986.), Nikše Knezovića (1991.), Jovana Borovića (1992.) i Sanje Martinez (1998.) te disertacije Leopolda Vehovara (1984.) i Ernesta Trinkausa (1986.). Posebnu skupinu čine radovi koji se bave računalnom obradom podataka pri korozijskim mjerenjima; to su magistarski radovi Marine Pa­vlić-Dobrinić (1984.) i Indire Aurer Jezerčić (1995.). Prof. Štern otvorio je također i temu zaštite od korozije inhibitorima, što je rezultiralo magistarskim radovima Abdula Samieja Lafte (1980.), Jove Mandića (1984.) i Slobodana Brinića (1990.) te disertacijom Sanje Martinez (2000.). U koautorstvu sa Sanjom Martinez objav­ljuje dva rada u kojima se termodinamički pristupa inhibiranim korozijskim sustavima. Radovi su do današnjega dana citirani više od 800 puta a njihova citiranost još uvijek raste.

Svoj entuzijazam prof. Štern znao je prenijeti i na studente koji su rado birali teme diplomskih radova iz područja korozije. Kao sva­ki dobar mentor, bio je nesebičan dajući mlađim suradnicima ve­liku slobodu, ali uvijek prisutan kad bi zatrebali potporu ili savjet.

Osim znanošću, prof. Štern bavio se i praktičnim inženjerstvom, rješavajući korozijske probleme i obrazujući inženjere iz prakse na seminarima koje je Fakultet organizirao za gospodarstvo. Po­sebno važnu ulogu odigrao je u 1990-im godinama kao dugogo­dišnji predsjednik Tehničkoga odbora tadašnjeg Zavoda za nor­mizaciju i mjeriteljstvo, kad je valjalo pregledati većinu europskih i međunarodnih normi iz područja korozije te donijeti odluku o njihovu prenošenju u hrvatski normizacijski sustav. Teško je pro­naći stručnu aktivnost u području korozije gdje prof. Štern nije bio aktivni sudionik, a često i voditelj odabran od suradnika na temelju svoje stručnosti i kolegijalnosti. Ugled koji je Fakultet ke­mijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu izgradio tijekom dugogodišnje suradnje s gospodarstvom te koji i danas uživa u domaćoj i međunarodnoj korozijskoj stručnoj zajednici u velikoj je mjeri ostavština prof. Šterna.

Privatno, prof. Ivica Štern bio je samozatajan obiteljski čovjek, brižan suprug Ranke (rođ. Franz), također diplomandice Tehno­loškoga fakulteta, otac sina jedinca Ratka i djed dviju unuka. Do pred koju godinu sa suprugom je redovito posjećivao koncerte klasične i “manje klasične” glazbe i pritom se s njim uvijek mogao razmijeniti kakav zanimljiv komentar o upravo odslušanome pro­gramu. Prof. Štern mirovinu je uživao dulje od 20 godina. Stoga će se tek oni članovi Zavoda za fizikalnu kemiju s duljim stažom sjetiti razgovora uz kavu i redovitih godišnjih rituala – hladetine s kiselim krastavcima i danas već pomalo zaboravljenoga kitnkesa (sira od dunja, njem. Quittenkäse) domaće izrade koje je pro­fesor posluživao o svojim rođendanima. To su, naravno, sitnice, ali nikako ne trice, jer od takvih se sitnih stvari oblikuje naš mali svijet i po njima, lakše i ljepše nego po papirnatim postignućima, pamtimo ljude s kojima smo imali prigodu dijeliti vrijeme.”

Počivao u miru, profesore!
Sanja Martinez i Marko Rogošić

Tekst je objavljen u časopisu Kemija u industriji.